Kriminal

Druga Strana Zakona ili kako mnogi kazu Rupa u Zakonu.

01.08.2006.

Željko Ražnatović,Arkan - Vođa Tigrova

Željko Ražnatović, zvani Arkan, rođen je 17. travnja 1952. godine, u Brežicama (Slovenija), gde se njegov otac Veljko, oficir JNA, zatekao. Željko ga je upamtio kao diktatora, koji se prema njemu i trima starijim sestrama ponašao bahato, kao vojni starješina prema potčinjenima. I oženio se tipično vojnički, kad je kao osloboditelj ušao u Prištinu. Na prvi pogled mu se dopala Slavka, iz ugledne obitelji Josifović, dok je na nekom trgu držala vatreni govor. Odmah je poslao ophodnju da je uhiti. Kada su Slavku doveli pred Veljka Ražnjatovića, ponudio joj je bez puno objašnjenja brak. Veljko se u vojnoj karijeri uspeo do čina pukovnika i mjesta političkog komesara zrakoplovstva, ali je sa jedva trideset godina izbačen iz vojske. Razlog: pobunio se protiv nove uredbe da piloti, uglavnom preuzeti iz eskadrile Nezavisne Države Hrvatske mogu letjeti i sami, a ne isključivo u pratnji člana komunističke stranke, koji im je držao pištolj uperen u potiljak. Nije mogao povjerovati, da je osobno Tito takvo što zapovijedio. Potom je, kratko, bio ministar za promet i veze, tek toliko da bi mogao biti poslan u mirovinu.

Željko je prve batine od oca dobio baš zbog Tita. Poslije ručka lomili su jadac i poslije toga Željko je otišao kupiti novine. Kad se vratio još s vrata povikao je: Tata, umro je drug Tito!. Veljko je skočio kao oparen, istrgnuo novine iz ruku, što mu je Željko komentirao: Jadac! Prvi Arkanov nadimak, u djetinstvu, bio je Hibrid. Nadimak po kojim će ostati upamćen uzeo je po čarobnjaku iz omiljenog stripa kojeg je čitao u djetinstvu. Arkanovi roditelji razveli su se i stoga je on jedno vrijeme živio s majkom i sestrom. Još kao osnovac iskazao je svoju sklonost zločinu - sredovječnoj prolaznici oteo je torbicu u Tašmajdanskom parku. Od kuće je prvi put pobjegao u devetoj godini. Sjeo na vlak i otišao u Dubrovnik. U Internacionalnom omladinskom kampu ostao je mjesec i pol, sve dok mu nije palo na pamet da sestri pošalje razglednicu. Otac je odmah došao po njega i bez mnogo uvjeravanja vratio ga u Beograd.

U Beogradu je džepario po ulici i obijao trafike, pa ga je otac, nadajući se kako će sin doći pameti, poslao da osmi razred završi u Domu za maloljetne prijestupnike u Novom Sadu. Govorio je tada kako bi želio postati pilot, ali su ga upisali u Pomorsku školu u Kotoru. Međutim, kao slijepi putnik ukrcao se na neki brod i stigao u Trst. Otac je ponovo bio prisiljen juriti za sinom. Nije mnogo vrijedelo što ga je često tukao ili što ga je držao za noge s glavom prema zemlji kroz prozor nebodera. S četvoricom vršnjaka, taksijem je išao s kraja na kraj socijalističke Jugoslavije i usavršio obijanje kasa, krađu nakita i umjetničkih slika, koje je kasnije prodavao na tržnici. Često su ga viđali kako se šepuri na ulici s ćupom punim zlata. Konačno, njegova grupa je na djelu uhvaćena u Zagrebu. Tri godine maloljetničkog zatvora u Valjevu i šest mjeseci u Požarevcu, nije ni shvaćao kao kaznu, već kao prijeko potrebne škole za kriminalne radnje koje će raditi u budućnosti. Iz Jugoslavije je otišao 1972. godine i nije se vraćao punih devet godina. U Londonu upoznao nekog Talijana, sina siromašnih gastarbajtera sa Sicilije, i to kriminalno prijateljstvo će , pored ratnih zločina koje će počiniti u Hrvatskoji i Bosni i Hercegovini, obilježiti njegov život.

Veliko je pitanje da li je stvarno preko granice ilegalno prešao skriven među točkovima šlepera-hladnjače ili je još u zatvoru obučen za specijalne zadatke “za državu” i životarenje od pljačke banaka. Novine su pisale da je, zapravo, Veljko Ražnatović zamolio svog prijatelja iz mladosti, Staneta Dolanca, da policija njegovog sina izvede na pravi put i od njega napravi korisnog građanina. To se pomalo kosi s pričom da ga se otac odrekao, iako je prihvatio uzeti aparat za dijalizu koji mu je Željko kupio od prvih kriminalnih prihoda. Oko toga je između njih došlo do žestoke svađe i međusobnih optužbi tko je više obrukao obitelj Ražnatović, na što je sin počupao sve cjevčice od aparata, počeo šutirati sve po kući i vikati: Umri kao pseto, ako već hoćeš biti pošten! U Milanu Arkan nije priznavao čak ni Dragomira Petrovića Drneta, kralja tamošnjeg podzemlja i zeta kuma mafije iz Calabrije. Dok je Drne osuđen na doživotnu robiju, Arkan je izbjegao da odgovara za masakr u milanskom restoranu Kiko prvog veljače 1974. godine. Signore i signori, čemu uzbuđenje! Ovo je samo obična pljačka. Za poslušne nema nikakve bojazni. Zato vas najljubaznije molim da budete tako dobri i darežljivi i - otkupite svoj život - cerekao se Arkan, kao da izvodi kabaretsku točku, kad se s još dvojicom krinalaca pojavio, maskiran crnom ženskom čarapom preko glave, a naoružan revolverom, mašinkom i sačmaricom prestrugane cijevi. Dok su svi gosti uslužno vadili svoje novčanike, skidali satove i nakit, banuo je, Paolo Tongiorgi i bio pogođen iz sačmarice. Samo pola sata kasnije, ubojice su skinule maske i vratile se na mjesto zločina, da uživaju u panici koju je izvazvalo počinjeno zvjerstvo. Međutim, netko ih je prepoznao po visini i kožnim jaknama koje su nosili i policija je uhapsila Božidara Vulićevića, zvanog Koko ili Ćora, i Aleksandra Marića.

Samo je glavni kolovođa tog razbojništva, Željko Ražnatović Arkan uspio pobjeći. Već narednih mjeseci otpočeo je paklenu seriju pljački švedskih banaka. Dana 19. travnja 1974. godine ispred GT Banke u Göteborgu, kuriru je oteto 9000 Kruna, pošto su ga napadači s nekoliko snažnih udaraca drškom od pištolja oborili na pločnik i hladnokrvno ušli u njegovo vozilo, kako bi u puškaranju izbjegli policijsku potjeru. Svjedoci su poslije kao jednog od trojice razbojnika prepoznali Željka Ražnatovića. On je bio i glavni vinovnik pljačke jedne druge podružnice iste banke 17. svibnja, kao i pljačke još jedne banke četiri mjeseca kasnije. Dana 17. listopada kao u nekom filmu o zlatnom dobu čikaškog podzemlja uletio u jednu štokholmsku banku i naočigled osoblja i klijenata blagajnici kroz šalter pod nos proturio čeličnu cijev kolta i pokazao na torbu koju je trebala napuniti novcem. Kriminalni utržak ovog je puta iznosio 80.000 Kruna. Za nepunu godinu dana uspio je postati kriminalac za kojim se traga u Italiji, Nizozemskoj, Njemačkoj, Belgiji, Velikoj Britaniji i Švedskoj. Samo je nekoliko puta bio uhićen i osuđen, ali nijednu od tih kazni nije izdržao do kraja. Uvijek je uspio pobjeći. Naknadno je otkriveno da je bio vođa poznate pobune u milanskom zatvoru San Vittore.

Poznanstva sa djevojkama uvijek je započinjao predstavljajući se kao trgovac na veliko, direktor hotela, ili diplomat. Arkan je birao isključivo zanimanja koja su svuda podrazumijevala ugled i novac. Ali umio je biti i jezivo brutalan. Djevojku koja se hvalila da ga poznaje namamio je u svoj stan i za kaznu joj lice prislonio na usijanu plohu štednjaka. Uvijek je bio showman, pa je za vrijeme pljačke u Njemačkoj, u dobro osiguranoj banci u kojoj su kamere snimale svaki detalj, Arkan trijumfalno skinuo zaštitnu masku i nasmijao se, a jednu od potjernica Interpola pratila je Arkanova impresivna fotografija kako kao kip stoji nasred prostorije s uperenim revolverima, dok njegovi kompanjoni ubiraju harač. Najupečatljiviji kriminalni poduhvat izveo je u rujnu 1979. godine nakon pljačke štokholmske CE-Banke. Policija je uhvatila jednog sudionika, izvjesnog Talijana Carla Fabiania, koji će se poslije mnogo godina u Beogradu, pojaviti pod imenom Giovani Di Stefano, kao vlasnik jugoslavenske osobne iskaznice s nepostojećom adresom u najbližem susjedstvu Slobodana Miloševića - Tolstojevoj 31. Dok je Fabiani davao svoj iskaz pred štokholmskim prvostupanjskim sudom, u sudnicu su iznenada upali Arkan i još jedan kriminalac s uperenim pištoljima. U općoj gužvi, četvorica čuvara su ranjeni i prebijeni, a trojica kriminalaca su skočili kroz prozor i sjeli u automobil koji ih je čekao na ulici.

Jedinu nezgodu "na radu" doživio je prilikom pljačke jedne zlatarnice u Frankfurtu, kada se nepredviđeno probudio vlasnik koga je prethodno drškom pištolja uspavao. Dok je on bezbrižno kupio zlato, ovaj ga udario u glavu metalnom kasom, što je na njemu ostavilo trajne posljedice i prilično mu štetilo u kasnijoj političkoj karijeri, jer više nikada nije mogao sklopiti dvije smislene rečenice. Dok je ranije osvajao sve gdje god bi se pojavio. Socijalne radnice u njega su se smrtno zaljubljivale po zatvorima i iz tih veza imao je i djecu. Onda se i inkongnito obreo i na Svetom Stefanu kao vlasnik kockarnice i fascinantni kockar sa plavim mini-valom. Oženio se s Natalijom Martinović, koja je upravo bila završila španjolski jezik na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Na medeni mjesec otišli su u Acapulco. Vrlo brzo vratio se u Beograd, kupio kuću na Topčiderskom brdu, pored stadiona Crvene zvezde i zaposli se kao čuvar reda u diskoteci Amadeus. Govorilo se da je sve to dobio za izuzetne nacionalne zasluge trebljenja neprijatelja socijalističkog režima u inozemstvu, ali pošto imena njegovih žrtava izgleda nisu bila dovoljno zvučna, ponekad se hvalisao da je osobno ubio bivšeg direktora INA-e Đurekovića, koji se, nakon što je pobjegao iz zemlje, priključio hrvatskoj političkoj emigraciji i tiskao razne pornografske knjige, s kim je sve Jovanka varala Tita, a s kim on nju. Arkanu je to bilo najsigurnije, jer je imao pouzdan alibi da to sigurno nije uradio, dok su se oni koji jesu, tada nekom greškom nalazili u inozemnim zatvorima pod sasvim drugim optužbama. Ipak, najspektakularnije je bilo ono što je, navodno, namjeravao učiniti: sa susjednog krova ubiti u zatvorskom dvorištu ubojicu jugoslovenskog ambasadora u Štokholmu - Miru Barešića.

Na početku agresije na Hrvatsku Ražnatovića uhićuju hrvatske vlasti u Dvoru na Uni gdje pomaže terorističke akte pobunjenih hrvatskih Srba. Nakon tri mjeseca zatvora (iako je osuđen na dvadeset), pod do danas nerazjašnjenim okolnostima, biva pušten iz zatvora i vraća se u Beograd. Međutim vrlo brzo vraća se u Hrvatsku nakon što 11. listopada 1990. godine osnuje paravojnu formaciju Srpska dobrovoljačka garda. Ta će paravojna formacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini počiniti mnoge ratne zločine, a zbog kojih će protiv Ražnatovića Međunarodni sud u Haagu podići optužnicu za ratni zločin. To i ne čudi s obzirom da je jednom prilikom, na samom početku rata, javno iskazao svoje velikosrpske stavove koji su ga kasnije odveli u zločin: Nećemo više biti ovce! Bićemo prije svega vukovi ili još bolje moji "tigrovi"! U meni je krv Obilića, koja mi ne dozvoljava da sjedim kod kuće i gledam kako se fašistička aždaja nadvila nad srpskim selima i kako ustaška kama opet kolje srpsku djecu i njihove majke. Srbija je u stravičnom neprijateljskom okruženju. Uz pomoć svih naših neprijatelja, stvaraju se pred našim očima Velika Albanija na Srpskom Kosovu, Velika Hrvatska u Srpskoj Krajini, Velika Bugarska u Srpskoj Makedoniji. Muslimani su se povampirili u Bosni, a oni su srpski mučenici koji još ne shvaćaju da su Srbi i koje je jako sramota što su se iz velike nevolje poturčili i primili islamsku veru. Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Split, su srpski gradovi u koje su se na silu naselili katolici. Došlo je najzad vrijeme da ih odatle istjeramo! Borimo se da povratimo granice bivše Jugoslavije, sve do Sežane, jer su to srpske granice, Slovenija će opet biti Srpska Slovenija, Hrvatska - Srpska Hrvatska, Bosna - Srpska Bosna, Makedonija - Srpska Makedonija. Slovenija je srpska zato što sam ja u njoj rođen i zato što su se Slovenci udružili sa našim neprijateljima, ustašama, pa ćemo morati da ih vojnički porazimo, a pobjednik ima pravo da po svom ćefu kroji granice i osvojenim teritorijama daje imena koja on hoće. Zato je moj borbeni poklič: ‘Jebaću im i oca i majku!’ Ako nas ustaške snage budu napale i ako u kontranapadu budemo prinuđeni goniti ih do Zagreba - a ja sam uvjeren da je ulazak u Zagreb jedini način da se definitivno obračunamo s ustaškom ideologijom - onda ću ja sasvim sigurno otvoriti jednu slastičarnu na Jelačića placu. Ulaskom u Zagreb, mi bismo te poštene Hrvate koji su u njemu taoci, oslobodili od hipnoze rimokatoličke crkve i vratili ih u realnost, kako bi mogli da uvidjeti da je Nemačka bila i ostala ono što jeste i shvate da je mizerno da se i dalje Nijemcima ulizuju, pjevajući "Danke Deutchland".

Željko Ražnatović Arkan ubijen je 15. siječnja 2000. godine u beogradskom hotelu Interkontinental. Do danas nije ostalo jasno da li je Arkanova ubojstvo bilo mafijaški obračun ili politički motivirano ubojstvo.

Kriminal


MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
230427

Powered by Blogger.ba